Na stazi trci 7 trkaca. Svi su oni sa razlikom u djelicu sekunde u odnosu na prvog stizu na cilj. Pa i onaj koji je posljednji zakasni u odnosu na prvog za samo djelic sekunde. Tako dobar rezultat, toliko rada i prakticno nista. Svi vide samo prvog. Zivot nije fer.
Đokovic osvojio zlatnu olimpijsku medalju, svaka mu cast. Njegov uspjeh nije dosao tek tako. Cijeli zivot radi na tome, usteze se od mnogo cega. Ali svi zaboravljaju da je njegov uspjeh prakticno kanalisan, određen, da su njegove zasluge mnogo manje nego se misli. Prije svega Bog mu je dao talenat + put koji ga je vodio do cilja je bio na njegovoj strani. Jer osim njegovog rada, neko je morao organizovati sve ono sto njemu obezbjedzuje da trenira tenis, obezbijediti odlazak na prvenstva. Koliko samo talentovanih ljudi u bilo kojoj oblasti zivota na svijetu ne dodje do finala samo zato sto ga zivotne okolnosti ne podrzavaju. Sta recimo da je on sve ono imao sto ima i sad osim sto mu niko nije mogao da npr plati treninge, ili da su ga roditelji umjesto da igra tenis usmjeravali da uci neki zanat, ili da je zivio daleko od teniskog igralista pa nije mogao ici na treninge, ili nije mogao otici na takmicenja zbog nedostatka para, ili se povrijedi u kriticnom momentu, i hiljadu stvari koje se moraju posloziti da dodje do rezulata. Prema tome zahvali se Bogu ako si sretan na svom uspjehu.
prizemni nacionalista tijesne duše
sasvim nebitno koliko kilograma zlata ima
Slazem se da je nacionalista.
džaba mu sve, kad’ se odao četnuljagi
Vise puta je on rekao “svasta nesta”.
Ne znam zašto baš njega uzimaš kao primjer, mogao si bilo koga. Talent je samo mala mrvica, za sve ostalo je zaslužan trud. On je se trudio, a da mu je to sve navedeno palo s neba (te tvoje pobrojane okolnosti), a da mu je bio mrsko vježbati, ništa ne bi mogao ostvariti. Znači talent je tipa 30% uspjeha, okolnosti 20%, trud 60%.
Znači netko tko se zaista trudi bi vjerojatno našao način čak i da mu se to sve ne poklopi!
Pa o njemu se sad prica u cijelom svijetu, nista posebno nego eto pao mi na pamet jer se o njemu toliko govori. Ja mislim da je presudno da se sve sklopi cak i ako si talenat i radis na tome. Npr znam kod nas u Sarajevu nekada, koliko je bilo djece koja je bila talentovana da npr treniraju fudbal ili tenis, a nisu mogli trenirati jer roditelj i nisu mogli da ih voze na treninge ili nisu imali pare ili tako nesto. Znaci bez obzira na talenat a i rad, ako se ne desi da neko ti obezbijedi treninge sto ne rijetko nije jednostavno jer npr zivis daleko od mejsta treniranja, nikada nece niko znati za tebe iako imas potencijal da napravis svjetska djela.
Ima i toga naravno, ali opet nikad ne znas bili oni postigli nešto u stvari i tu je kvaka. Nikad ne znaš i onda i odustaneš! Ni Đoković sigurno u ranoj fazi nije znao i to je to. Nedavno gledala dokumentarac o Venus i Seleni Viliams kako ih je otac od malena učio tenisu jer je pročitao u novinama da je neka tenisačica osvojila brdo love.
A evo nekako mi se učinilo da si uzeo Đokovića da bi naravno svi prokomentirali što misle o njemu (i njegovom nacionalizmu i ostalom), a ne konkretno o ovom što si napidao o talentu…
O Novaku Đokoviću mislim isto što i o Ivi Andriću. Govna k'o ljudi.
Awww evo mi Vasi. Ja kontam dje mi je Vasi.